BookBox е токму тоа - кутија (долапче, полица) со книги. Цели или во делови, објавени или во ракопис, преведени или оригинални, како поттик и како промоција на квалитетното, задлабочено читање - книги.
Отворете ја кутијата, читајте и уживајте!
Издавачите кои се заинтересирани за соработка можат да ни пишат на: chitajte@gmail.com
Акција за список на алтернативни „учебници“ - влог во општата култура на нашите домаќинства.
Избор од досегашните добитници на Струшките вечери од гости-уредници.
Јане Штоковски замислува средба помеѓу Дејвид Марксон и Буковски некаде ’горе’..
автор: Чарлс Буковски
жанр: роман
превод од англиски: Горан Јаневски
издавач: Бегемот, 2010
„Село во доцна лето“ од Карл Сендбург и најава за краток одмор.
автор: Виктор Пељевин
наслов на расказот од збирката: Македонска критика на француската мисла
превод: Илина Ј.
Автор: Дарко Јорданов
издавач: Ибис графика, Загреб, 2010
јазик: хрватски
автор: Ренато Баретиќ, Хрватска
жанр: роман
издавач на македонски: Култура, Скопје
Малтретирањето животни е акт на насилство, кое по ништо не се разликува од кој и да е друг негов облик.
Во чест на сите расни, полурасни и мачки-контејнерки, избор од поезија посветена ним.
Рубрика „Што читаат познатите?“ - во ова издание гостин уредник Илија Упалевски.
Поезија и кратки раскази од потписникот на Букбокс.
Фудбалот низ очите на најпознатите светски играчи. Предговор: Арсен Венгер. Вовед: Дејвид Бекам.
Тројца млади и досега необјавувани автори - Зоран, Давор и Маријана.
автор: Хенрик Ибзен
превод: Тамара и Томе Арсовски
издавач: Македонска реч, 2009
Текст на Американската академија на поети, за поетските аспекти на творештвото на Дилан.
Enable JavaScript in your browser to view this document as it was initially formatted. Букбокс демо е за дела во ракопис, необјавувани на хартија, без лектура и коректура, без корица и ISBN број. Тие се од неврзаните - и да останат ’демо’ тоа воопшто нема да ги засегне. Флуидноста на форматот ги ослободува, а нам ни дава увид во она што се случува вон главните и често застојани издавачки текови. Луѓето пишуваат по дома, и понекогаш пишуваат добро. Пишуваат на македонски и на нам блиски јазици. Ако некому помогнеме да биде преведен и објавен супер. Ако не, барем ќе знаеме дека постои.
Во ова издание двајца по сензибилитет блиски поети. jурак можеби веќе го знаете, или го сакате или го мразите. Сиров е, и силен е. Алкохолен и телесен. Синиша е посуптилен, помисловен. Но и двајцата се блиску до човечкиот и авторскиот идеал - "нежен како молитва, остар како жилет". Том Вејтс додуша тоа го има кажано за жена. Ама нели и ’уметност’ е од женски род... Ми рекоа да не чепкам ништо во материјалот, и не чепкам. Еве, само тивко се потпишувам. Илина Ј.
јурак ОТ петроф : : Siniša Oreščanin
јурак ОТ петроф, роден на 1 јануари 1976, Македонија. уметник. писател, композитор, веб дизајнер. поет.
песни за 1 јуро
1.000 знаци крај путот ја пишувам со денови и глеам како се мења под прсти, ко страст што ја држиш далеку од тротоари и празни резервоари, кретени што вараат сопруги и клинци што ќутат за да научат зборови. горе зградите, мала остај ги заградите, тие знаат се' што не ти треба и насмеј се, али поштено и излези од фармерки, штом веќе ти стојат покажи ми што носиш долу, за што стварно имам талент и што ми вреска в јазик. ја, ко сон без 1.000 јастуци и ти, есен без 1.000 дождови мислиш дека не можев да видам, кој бев и кој не можев слободно да бидам. мислиш знаеш се' и гледаш што има позади, дека мирот иде од ред и ножот не те сече на пола, мислиш те доведов на југ за да те прокоцкам на север, дека сум без идоли за да се клањам пред слики. кога спиеш не ти треба никој, ко сензитивна виолина што сања дует, далеку од се' исто ко што можеш да си близу и мирна ко да го скротуваш денот. кога спиеш ти ја раѓаш својата младост, прикована на кауч на така фер начин,
твоето лице молчи ко афера под твојата коса, и на момент ја сум стварно ја, и ти своја, и онда промаја, но просто е; таа фура зашто нема др. начин да ти каже дека е тука. ја знам што ти дадов и што ми даде без да ти земам и ако те имам, тоа нема да биде поинаку од сега зашто све' што у себе носиш увек ќе сака да бега. и кога отсуствуваш, тоа е страшно губење време, ко одлична прича што бара автор, што дрма рука и те тера да дркаш, али мушки, ко задњи клошар на путот што добил шанса ко љубов, ти кажувам, ко кошмар, трчај, сфати тибам - увек е време, иди до задњото светло на путот, иди и сврши на углот, извади го сеќавањето и скини му врат, не плаши се од демони и не жали ангели никад не допирај без да го сакаш и не сакај го без да те допре. оваа ноќ градот нема каде освен во мене 5 сабајле 1.000 постели таму гужваат соништа, 1.000 океани тука се жедни за бродови на стартот на денот ја сум на финишот од светот, но ти си премлада за да бидам престар, ги средувам сликите - премногу бои, премногу бои. збориш за своите згодни линии, тие слаткиши што инсистираш да останат на маса, зборам низ јазикот што добива форма 1.000 крстопути од мотелот во кој бевме без да му дадеме име. и прв пат знаеш дека нема да има крај, бар не таков во кој ќе се каеш и мораш да го шутнеш под тепих или в ќуш. ти кажав дека ќе пишувам љубовна поезија, али права, ти кажав дека никад не запрев да љубам љубов иако престанав да ја барам, ти кажав дека сакам да го дигнам на мој начин и влегов најдобро што можам и брзо и бавно и цврсто и ебено меко, секако, но не сеедно и без намера да се гонам брзо. горе гард, така ти кажав, но тоа е лоша идеја, знаеш колку ти треба дождот и колку сакаш да те кутне ветрот, знаеш од кај тргнаа овие бранови и што бараш од една плима од 1.000 години, 1.000 запирки, пар паузи и љубовни аплаузи, од 1.000 километри и 1.000 знаци крај путот,
1.000 пољубци што сакаш да најдеш на своето лице, 1.000 илјади, 1 суза, прва прва црвена блуза и твоја моја задња барикада.
нова-песна.txt
нејзината пичка е сеќавање на дождот, таа гилотина што ми ја сече главата кога ќе го дигнам в облаци, таа курва што ме сече до јајца. ти треба презиме? сакаш др. лице? пробај го ова срање, ќе те издува високо над камбаната на углот но кој мери, Мери? сакаш да јаваш оргазми, ко лопов што ѕирка в новчаник пробај го ова лајно и ќути. сакаш да сакаш, да голташ поезија пред спање остај ме да ти свршам на јазик и поврати што имаш да дадеш освен семеен ручек? нејзината пичка е ватра и сахрана, секое нејно некад било тука, ја држам за коса додека вришти ко епитаф под мојот труп, ко планина низ која клиза лавина она што се движи не е она што ни треба она што не кочи е она што ни бега. в визба виси твојот портрет, на сталажа лежи твојата поза на метар од срцето, на педа до вратот, 1.000 свода горе, 1.000 пода дремат под спратот. нејзината пичка е апсолутна тишина, јастук врз кој се руши ноќта таква метафора држиш меѓу нозе, мала ко задња утеха за задња будала. што имаш да ми кажеш, а сакаш? што сакаш да чуеш, а мислам? ни се ебе за врски, се ебеме од досада, уштекани до макс у оваа прича што почнува на 15 мин. од полноќ, две улици подолу од pornhub. нејзината пичка е ехо од камбаната над путот, но ја не идам на никаква проклета свадба, ако се сеќавам о.к., ја сретнав со намера да ме најде и ја најдов ко страв од кој се плашиш рече, што имаш за мене, нешто органско, нешто екстра? рече, што нудиш, будало? реков, пичката е погреб, курот крст. реков, све' што имам веќе е твое и све' што бараш веќе си дала но, еве не', па зашто не? да, еве не', но тоа не значи дека сме тука. нејзината пичка е гаража, нејзината пичка е плажа, за сите покварени аута, сите издркани цвикери што сликаат цицки -
мислам, кој кур? која прича е стварно твоја, што сакаш да немаш и што криеш далеку од сите? она касни, ти си утнал место - векот шљака, ако се сеќавам, ако се сеќавам о.к., она имаше очи, но ја немав добра рука, она е оттаму, ја од тука. не веруј му на човек што пишува добро, кога збори за љубов и кога сере остај го на раат, не веруј и' на светица што носи крст, ни на светец што не бил со курва нејзината пичка знае колку долго сум бил таму и колку длабоко долу, доста е, тибам, стварно доста.
губитници ко нас
излози од тела влагаат у око, плоштад од сенки под правта, ова е песји град, жута штампа, издркан неон овде сите добиваат шанса да попушат. зад секоја цигла, на секој спрат, нередот плука в лице, малерот чека у улаз, ждереме лајна, сереме у песни совршена дупка за губитници ко нас. сакаш да го прекроиш градов, секоја улица, секој ќуш, идеш тешко, ко што паѓаш спремен си да го шитнеш срцето, но кој сака да купи. социјала плаќа рабуш, тато ти купуе кредит, ѓубрето иде кроз прозор, луѓе локаат на крај од патот, радничка шљака, мава трета, па прва иде у аут, се враќа у курац. мислиш на љубов, те ебат странци, мењаш јастуци ко страници, бараш паркинг, чекаш такси, се' додека не запреш негде, ил не запре тоа што те држи за јајца. пријди, драга, и пријди добро збор-два да ти шепнам у пупак; сакаш да си секси, сакаш да останеш влажна малку ти е кур, бараш цела прича. пријди добро и остани близу, да те фотнам; пикни пиштол в пичка и повлечи чкрапец, увек си била лесна на прсти. ја облакаш у бело, фрлаш одело, ја љубиш на жур, го вадиш на време така спора ноќ, ко пијана кучка, имаш нагон да се дигнеш, но немаш што да кренеш. флаша у рука ко млитав курац, цицаш досада ко цицка, ОВАА НОЌ Е СЕКОЈА НОЌ, секој разлог се губи у едно, да издркаш само за да останеш тука. да фрлиш пикавец-два, да истресеш пепел, да напуниш дно, за да бидеш жив. зад решетките е таа, но не знаеш зашто нема лице -
посегнуваш 1.000 ката горе чекаат да дојдеш, 1.000 станици долу тонат сеќавања до првиот бакнеж на кеј, последното колено и сукња.
наместо љубов
секој разлог мора да попуши 1.000 ноќи за да искочи надвор од умот ко твоето тело од мене, ко твојот гз' в огледало. сакаше да лизнеш долу, сакаше да го разбиеш дното сакав да те рокам до бесвест, да те набијам под гравитација. тоа е болест, тоа е раскажан мрак кога се потиш и го ладиш куршумот што те ебе, сеа и секоја следна сезона што иде да те погуби ко задњи клошар кога сенките те сакаат во себе и кога ништо свое не сакаш да оставиш таму. кој вели дека секоја молитва има шанса и дека секој што склопува раце знае што сака, кој знае под колку чаршави ќе паднеш додека станеш и колку кревети ќе потонат во тебе. 2 или 2.5 - тоа е начинот, ефтина доза 1.000 болки, ваљда, можам да здиплам в новчаник ко фотки од сите деца што немаат глас во овој свет шамарот е здраво, а бакнежот збогум, ако добро бројам, сред ова лето чувам бар десетици зими. ги фрлив сликите, ѕидовите се празни таа боја што се дере да остане бела - таа стерилна кучка, таа прича никад не почнува без да те потроши скроз; ако ти даде кец, ќе ти земе 10 ако идеш до крај, ќе останеш таму. од овие скали можеш да го видиш месецот, ако се' уште виси за тебе под овие прсти своето лице, ако се' уште го носиш; ќе речеш, како е - кога под прсти имаш магија место јајца? кога в рука ме имаш мене место курац, како е песу? колку си поблизу до патот, толку побрзо доаѓа аглот време е да свртиш, пред да остари сигналот. тие чаши не не' помнат веќе, тие барови се ѓубре под нокт твојата шминка е фосил, моето одело флека во плакарот. кога низ шаки ти цури дожд е ко да го држиш небото на миг тоа ме прави нервозен - ко нешто да иде премногу близу. наместо љубов не оставам ништо, се' е јасно, мала - и кога пишувам и кога дркаш. наместо љубов не оставам прашина, ни у книга, ни надвор од неа, ни под сунце, ни во ќушот на денот. наместо љубов не бришам сузи, ни барам повод таа да се деси наместо тебе не наоѓам ништо, ни сега, ни утре ако утре почне навреме ни тука, ни на крај од глобусот ако идам, ќе знаеш дека сум таму кога е доволно мирно да можеш да спиеш, а не сакаш кога е доволно тивко да можеш да чуеш, а не зборам.
не трампај го за говно
не трампај го за говно, не трампај го за мислење, штом те боли кур кога доаѓа од ништо, дај го за џабе кога мислиш дека го имаш клучот, гарант си утнал врата тие дркаџии имаат резервни соби, тие знаат колку си далеку од дома. ако им провалиш, ќе рикне алармот ако ги добиеш, ќе се колнат дека мамиш тоа не е твоја игра, кога ниедна од картите не сакаш да имаш. не трампај го за среќа, таа е шанса не трампај го за пољубац, кога спиеш со курва коа иде мавни и' тура и не грижи се за ништо надвор од твојот кревет. не почитувај никого, не иди им на плоштад тие те чекаат тука, тоа е форма на заведување таа фарса, тие методи стара школа во која понављаат будали. но, ако го имаш, не би го трампал а те боли, зашто си на список ќе напраиш дил, ќе удриш потпис, колку нули моеш да прибереш в гз'? се вадиш на просек, сереш диплома идеш со такси, влагаш у кола таа гајба е твојата полноќ, твојата венчана курва; ќенеф за она да се пудра, момент ти да издркаш на раат. како да те научам да издржиш пораз, кога си увек у право како да ти покажам разум, кога све' сакаш да разбереш како да те промашам, будало, кога увек идеш на време како да те интонирам, штом се дереш коа треба да ќутиш.
засрами ги светците, збркај ги курвите
надвор вришти, пес ко многуте ако имаш каде тргни веднаш, дрш кога фрлам, замини штом го допрам дното. таму и оттука, тука и оттаму секој ебен трик во книгата, секој крик ако ќутиш, спушти завеси в стомак ако раскажуваш, кажи гласно; што имаш в џеб, каков покрет, каква порука. дигни рука, идиоту, да пребројам колку ве има, да видам чиј кур држиш, чија парола! никому расправам, мала знаеш дека секој мора да падне. - курво либерална, попуши од куртоазија! времето е сенка од просек, прагот шанса да одложам чевел ќе станеш по 30 кога ќе идам на спиење и прв пат ќе прифатам дно без да го сфатам. како те пољуби ветрот, се сеќаш? како те покри дожд тоа беше последната флаша, таа ноќ, кога прв пат влеговме в кревет ко пред олтар, кога излеговме. о.к. беа други ги имаш под дланки, тоа е се' што вреди и ми треба да одебам се молиш, го бодеш телото со сенки псст, имам доза или две - ќе потрае до утре. каква историја, каква минџа можам да истурам литар сперма и да остане сува да и' го начукам без да каже збор каков студ, мала, кога те голтаат згради и кога улицата нема каде освен во тебе па да падне последната цигара. сонцето дрка врз правот ти смрдиш на години твоето лице е храм на лузни мизеријата те ебе, акаш креми внатре, го пушиш карминот, жилетот те љуби в пичка, дај повод да ти начукам љубов, дај шанса и прости ќе те оставам без ланец и каење,
ќе те потрошам до кусур, ќе ти набијам клин, мала и ќе те оставам в молитва.
љубовна поезија на средниот прст
1, 2, 3 - ебено танго ебени кораци; сперма до пупак, крш у мозак броиме свадби, венчаваме погреби тие ѕвона шљакаат за џабе, тие веце шољи чекаат вечера пунч за верници што сањаат сукњи и светици што идат од скут до крут. знам колку кошта и колку кура в уста примил светов, ко бродел, ти'бам, ко финиш на крстопат немаат поим зашо трчаат, колку екстази крка асфалтот и што стартот им начукал в гз'. дрш се, мала, ти не паѓаш ефтино, ко исписница на рецепција у 2, ко кармин на кошуља, ко гумица у ќуш ти имаш ритам, ти си на пут да свршиш и завршиш потпиши, па да бегам. кажи да, речи не - сеедно се' ние сме наши, ние иаме шанса да неаме у пар ние им идеме доцна и си идеме рано ние го знаеме градот од страна - остави клизни долу, курво и попуши 33 мрака, 25 мерака - ќути сеа по пар бакнежи ред е да добиеш шамар. аа, како идеш да се навалиш на прозор, дигни рука, мала и покажи им прст, а мене гз' ти си курва, но моја пуна протокол, но своја од тие нозе почнува подот, во тоа деколте свршува сводот од тилот до крајот на каучот оваа соба добива тен, овој плафон разлог да се крене горе. одеби - осеќам дека сањаш кусур, ко онаа глутница надвор псст, мраков ебе 1.000 кровови од еднаш, колку свое ќе понесеш в кревет, толку мое ќе најдеш сабајле.
мокри срчи
вистински артист шлајм во твојата пичка колку далеку можам да уфрлам сеништа, колку долго да бидам в смрдеа млада, жестока кучка растргната на подот прашина, наоколу смрди на лимон удавен в вино оваа ноќ е секоја ноќ, оваа дупка е нож в грло, темен тен, влагам ко анемична будала го стругам твојот пупак од синтелонот, ти го набивам лицето в огледало - можеш да си го видиш гз'от? 0.40x16 (и нешто екстра в гепек) искача од мене и бара место да се сруши в новчаник имам бар 10.000 - ми се пуши, пушиш ќе си одиш ко дроља, дојде ко ретуширана лутка без саат и возачка немам време за кондоми - кутнав коњак, ти спакував прича, знаеш дека не си права, знаеш дека не сум прв кретени ко нас навлечени на пози ќе ме ебеш сега?! о, не - ќе ме ебе ко кучка! џабе, не можеш да испуштиш ништо што ноќта не погребала веќе, знам каде ќе не' срушам и што ќе промашам за нас 360 степени по полноќ.
© јурак ОТ петроф, сите права задржани
zovem se Siniša Oreščanin. rođen sam u Karlovcu 1981. radim i živim u Inđiji. poeziju pišem nekih 6-7 godina. do sada sam objavljivao samo u književnoj periodici, u Hrvatskoj i u Srbiji. to su konkretno sledeći časopisi: Kvartal, Knjigomat, RE, Kaos, Zarez, BKG.. učestvovao sam u dva navrata na konkursu Studentskog Kulturnog Centra Beograd ’Reč u prostoru’ na kojem su mi objavljivane pesme. ende.
MRAK
*** ako te ljudi napuste čineći ono što moraju, pustivši ih njima samima, oproštaj će biti samo to
BEZ ODGOVORA sve te priče o ratu kojih nikad nećemo moći da se oslobodimo priče o ubicama i ubijenima i šta je sa onima što su preživeli gde su otišli od čega sad umiru i žive sve te priče i mrtva mladost u njima očevi što piju mahnito od straha i saznanja majke što lude u patnji deca koja prestaju da misle o koječemu i naglo odrastaju u mržnji i propagandi vođe što razmenjuju iskustva mnogi dani čekanja mnoge noći straha ono lice koje si video samo jednom a onda je nestalo samo sekund pošto si prošao pored njega šta li je mislio taj čovek u tom trenutku mnogo puta si se pitao posle, bez odgovora sve te nesrećne priče sve te bolne priče sve te promašene priče otići će jednom niz vodu do nekog drugog mesta i drugi čovek će ih slušati i pokušati da zaboravi
DRUGA PESMA sećam se veoma dobro tumarali smo i tražili klinci na ćošku su pili pivo a ulica kojom smo prošli učinila nas je slepim u odnosu na grad i ono u gradu sećam se veoma dobro pogleda i tvojih još mrtvih očiju nisu bile drugačije nego sada ništa ti to nije značilo sećam se veoma dobro mnoštvo lica na izdisaju i naša lica među njima dve autogume na tibetanskim vrhovima iščekivanje da se ništa ne dogodi i nije a ako i jeste to tebi ništa nije značilo sećam se veoma dobro kiše i mladića i devojke u parku
i sećam se da su imali pivo i ruke i sećam se da je prošao ker negde sam sve to zapisao i sećam se da smo uglavnom ćutali jer se znamo i reči nikad ne ostaju same previše toga vuku za sobom sećam se veoma dobro kako ti sve to ništa nije značilo, dobro,možda ti je značilo nešto i sećam se da smo kasnije razgovarali u bašti kafane na autobuskoj stanici bila je kasna noć i mi i drugi ljudi i to što si dobio, kažem, ako je išta značilo, postajalo je beznačajnije kao i sve vremenom, ti si to znao; a onda smo se vratili u stan u kome nema više ništa od našeg života.
GODIŠNJICA ona je spremila večeru a bilo je i vina koje sam doneo ranije pa sam popio čašu-dve ona se odlučila za kolač. dok smo jeli gledali smo neke spotove ali nije bilo ništa zanimljivo pa smo prebacili na sportski kanal i gledali borbe borili su se nabildovani lik i mršavi lik prvo su se odmeravali razmenili su po koji udarac a onda se nabildovani neoprezno otvorio i mršavi ga je zategao u glavu preciznom snagom i tu je bio kraj bilo mi je drago zbog toga i sve u svemu bila je to dobra borba čak se i njoj dopalo onda smo uradili ono što obično muškarac i žena rade ali ja nisam mogao, samo ona je svršila nasmešila se i poljubila me a ja sam sipao još jednu čašu vina kresnuo upaljač i namestio se bolje u kauču
zagrlio sam je i pomislio – ja sam neki obespravljeni kralj koji uvek zaboravlja na to. počinjala je nova borba na TV-u. ona je zapalila cigaretu i promenila kanal.
IGRA 64 POLJA on crta čitavog dana a ja blejim čitavog dana i kasno uveče sednemo da igramo šah on dobija i ja dobijam uvek uzima bele figure a ja sam uvek crni tako je još od prve partije kad smo bili klinci imamo za sobom istoriju igranja šaha ali najviše partija smo odigrali u proteklih nedelju dana stalno koristimo ista otvaranja i ako je partija dobra razrađujemo je kasnije nemamo mnogo strpljenja ali imamo strategije on pravi zbrku na poljima i tada obično dobija dok ja menjam figure i čistim situaciju da bi pobeda bila čistija i brza i moja postoji tu neki rivalitet među nama mi smo ipak braća i znamo mržnju bes i nasilje isto kao i ljubav i znamo šah i svako polje na tabli
ima svoju figuru kao što ja imam mesto ovde i on seda preko i pali neonku sa svog stola za crtanje i počne sa postavljanjem
DŽEZ sav taj džez uveče uglavnom tužne pesme tužnih crnkinja svi smo umorni i puštamo druge da to saznaju i uopšte nam nije bolje od toga taj džez uveče dok soba posmatra a ludilo i lude oči žele da se smire nije bitno gde od toga me obuzima tuga veća od tuge džez pevačica veća od tuge naroda i sedim, usled svega, nepomičan dok se kazaljke jure potom sam otpio vino direktno iz flaše odložio fasciklu i nastavio nepomično da sedim slušajući pesmu o Džimu koji je slomio srce sirotoj devojci koja je sada tako sama
JEDNA ZA SVE PRIJATELJE ja znam samo za sobu za kafanu i park tri puta sam bio na većim koncertima dva puta u muzeju i oba puta je bilo dosadno nekoliko puta u bioskopu i gledao sam,mislim,samo dve pozorišne predstave ja znam samo za sobu košarkaški teren i park i verujem da sam samo gubio vreme nisam ispunio očekivanja ni svoja ni tuđa radim i radio sam samo fizičke poslove među pijancima i mladim ljudima sličnim meni i pizdeo uvek kad zakidaju na plati ili kad kasni bilo je i vreme kad sam delio sa porodicom kartonsku kutiju kao sto bilo je vreme kad sam pržio cigaretama svoje meso i želeo da poludim do kraja tu sam negde ali nisam uspeo u tome kao što sam mislio da će biti i izgubio sam još pre deo sebe deo sveta deo sna možda sam ja vaš čovek i ovo vaša pesma
MALA PESMA ZA LAKU NOĆ malo piva i muzike sa radija za laku noć dragi prijatelji malo muzike i piva za malog čoveka i njegov san i ne želim više da lažem sebe dosta mi je toga mala pesma za laku noć ali neće biti lako da se zaspi ni ovaj put ali nije bitno snovi obično izađu na loše evo,još samo malo muzike i još jedan gutljaj i onda zaista može da se kaže laku noć
MOJA ELEGIJA tužan je klavir a i ja sam tužan a i ne zaboravimo da sam pijan ne bih se bojao sad ni da umrem iako znam da ni tamo ničeg nema par puta kad sam popio bio sam blizu da stanem pred šleper ali nisam valjda bio dovoljno pijan to mi ostavlja mogućnost da još biram i evo, ja opet pijem što bi trebalo nešto da govori o mom kukavičluku
MRTVE GODINE ni u čijem kriku nije bilo više istine nego u tvom i na kraju te je odveo u smrt preko špriceva i ludih dana koji su i sada tu i tvoje moćne i iskrene reči koje sam čuo jedino preko zvučnika i dalje izazivaju ponuđeno i na neki način brišu to što se hrabrost pretvorila u crnu smrt i jasno je da počivaj u miru dolazi prekasno za bilo koga od nas ali barem se nadam da imaš nešto od toga u ovim svojim mrtvim godinama i da nije prekasno ipak
*** muzika svira belo u mojoj glavi ja sam čovek koji nastanjuje iluziju a moje umorne otečene šake ne žele da završim kao poznati pesnik biću zapamćen kao budala smrt pre dolazi kao
prijatelj koji nosi pivo u ruci nego kao vatreni plašt a oni koji su se borili u ratovima sad jasno vide uzaludnost bega ono što su izbegli tada danas im se kroz ono što je ostalo od njihovih života primiče veoma brzo kao naravno i nama ostalima
NIŠTA OD TOGA ne mogu da pronađem utehu ni za tebe ni za sebe u ovom svetu i ovoj sobi mogu samo da zapalim još jednu i zatvorim stranice knjige koju čitam posle mogu da odem da pišam posle mogu opet da sednem onda da kuckam svoje zube prstima leve ruke neko vreme pa da napunim čašu i opet zapalim mogu još neke stvari ali ništa od našeg spasenja
POGLED NA ČITULJE uh, kako depresivno, pogled na čitulje uz jutarnju kafu, pomisao na neka od mojih lica tamo, kakav strah, kakva jeza, ogroman grč duševne labilnosti... s druge strane, stavio sam meso za ručak da se odmrzava, moja ljubav spava iza zida za mojim leđima, i ona je baš vešta u stvarima koje radi, vazduh je topao i život se preliva preko betona u našim organima za tumaranje ali ja vidim lica čitulja i pitam se o njihovim smrtima i o smrtima iza njih i iza, iza, iza... večito crne misli čak i sa jutarnjom erekcijom i tome nikad kraja, sećam se kako je moja baba volela da čita smrtovnice i odlazi na sahrane da broji duše i još to radi i još uvek mi je to nejasno i to je dobro,ne želim tako nešto da razumem bolje da odspavam još koji sat ali ostajem budan i zarobljen u letnju morbidnost svojim besmislenim genima i tromim sećanjem
na krov, kuću, zidove... kome uopšte treba da razume smrt i svet koji se njome hrani? i znam da jutra ne služe tome ili meni ili nečem drugom pa sam se digao sa stolice i uključio šporet meso je već bilo dovoljno otkravljeno
*** postajem tako depresivan pred spavanje da ne znam šta da radim, kao da slede eoni stravične izbezumljenosti ispred ili iza mene češem svoje maljavo i meko telo,samo gledam u te ružne, teške zavese, u crno iza njih, gledam zidove, plafon, tv, svoje nokte,utikače, sve je savršeno mirno i ravnodušno, kao da je zakopano duboko u nečemu i pitam se, sutra je petak, mnogo je više očajnika nego dana ili života bože, ako te ima, očigledno da ni tebi nije išlo najbolje.
PRIČA radimo i lik do mene mi govori neku priču o nasleđenoj kući i o tome šta je planirao da uradi sa njom kad bude imao decu. sve to loše deluje na mene misli mi krenu u tom pravcu,postajem depresivan a posao je sam po sebi dovoljno težak ali nastavljam da radim i mislim o tome a on i dalje brblja o kućama,imanjima,provodima, izvesnoj budućnosti. pravim se da slušam i skidam blok po blok sa trake a kad nešto treba da bude smešno, nasmejem se. to ga ohrabri pa se teme smenjuju, reči postaju oblak koji sve jede, svet je pun surove nade,mislim ja radimo i on priča,priča,priča i tako svakog dana kao i u ostalih 300 miliona fabrika na ovom jebenom svetu.
SMRT ne znam koji je dan to bio ali zvao je na pivo pa smo se našli šljakali smo zajedno neko vreme a znam ga i od ranije i sedeli smo u kafiću i on je plaćao piva jer ja ništa nisam radio a on je ostao da radi i pričao mi malo o tome i kako razmišlja da upiše neki fakultet, možda poljoprivredu pošteno smo pili i bilo je zanimljivo gledao sam lica po kafani i razmišljao da možda napravim neko sranje onda smo se prebacili na razgovor o očevima on je zastupao stav da je otac uvek tiranin a da ga ti ipak voliš a on je uvek tiranin složio sam se,osim sa delom o ljubavi imao sam svoje razloge «uvek sam više voleo starog nego mater – rekao je i jutro posle njegovog odlaska u bolnicu znao sam da je mrtav dok sam lutao napolju a suze su same krenule i otišao sam do ortaka i sa njegovim ćaletom popio flašu pića i sve vreme sam znao i uveče kad sam došao kući video sam sve te ljude što su došli da iskažu poštovanje i krenuo sam da razbijam stvari vrata,sitnice iz kuće ali ništa mi nije pomoglo tada
u konačnom prihvatanju smrti koja je bila posvuda oko mene».
SMRT I RAT I UMIRANJE nije tako daleko vreme kad smo uz sveću slušali priče umornih vojnika nije bilo struje mesecima i pitali smo se šta će biti sa nama ali nismo pomišljali na smrt kao sada ja i ti bio je to tužan život bili smo deca ništa nije zavisilo od nas u to vreme rat je napredovao i s obzirom na okolnosti to je izgledalo razumno a ja i ti znali smo šta su nam dopustili da znamo, što je često bilo previše ali rat smo osetili to komešanje u vazduhu od straha pijanih očeva i plača majki večito zabrinutih i svi zajedno na rubu živaca i nismo mislili da će ovako da se završi a dobro je što jeste jer uskoro bi bio red na tebe imao si skoro osamnaest kada smo otišli ali ipak su te hteli onaj oficir kojem su sve pobili on je hteo i tebe da ubiju ali nije bio uporan više razočaran smrću kao nepogodnošću života to vreme tada i ovo vreme sada mogu na neki način da se uporede i nije mnogo drugačije možda je i postalo sve gore godinama
nikad nas nije napustilo, smrt i rat i umiranje ovaj svet je bez šansi i ne čezne ni za čim drugim i znam da si delom zaboravio kakav si bio a ni ja se ne osećam nimalo drugačije
ŠTA IMA kažeš mi da pomišljaš na heroin na bilo šta samo da se smiriš kažeš da misliš o samoubistvu da ne možeš više, kažeš kako opet dobijaš napade gušenja i da plačeš satima... sve što se ranije događalo ponovo se događa. ne znam šta da ti odgovorim. mislim, pogledaj nas, ponovo sedimo u ovoj rupi i pijemo pivo i gledamo jedno drugo i u stranu dok svi ti ljudi zastajkuju, nasmejani i sređeni, i pitaju – ''de ste? šta ima?''
STARAC skoro svakog dana vidim tog dedu kako stoji negde na trotoaru i gleda oko sebe uvek nosi šešir sako i pantalone sa neprimetnim prugama često stoji baš ispred kuće u kojoj živim zagledan u kevino cveće ili nešto u daljini ponekad ga posmatram kroz prozor i čekam da nešto uradi nešto za šta se svaki dan sprema tu na ulici ali jedino što se dogodi su spori koraci dok se premešta na neko drugo mesto obično ga samo pozdravim mada je par puta govorio nešto o amerikancima i rusima i o tome što će moguće biti nikakvo sranje o iskustvu i mudrosti on je samo čovek koji oseća prazninu svojih godina i ne zna šta će sa sobom, ali nedovoljno da se ubije kao i ja.
SVIRKA otišao sam na džez svirku u ovdašnji bioskop kako je bilo još vremena seo sam u kafanu popio dva vinjaka i dve vode popušio nekoliko cigareta za šankom su pričali o jučerašnjoj velikoj utakmici kupa UEFA u beogradu slušao sam ih bili su razočarani njihov tim je izgubio a kriv je bio trener i određeni igrači i ja sam bio razočaran i krivio sam samo sebe platio sam i otišao pred bioskop i čekao da počne svirka dosta ljudi je bilo ispred i u holu i oni su isto čekali seo sam na naslon klupe i zapalio cigaretu prišao mi je fotograf u pokušaju i malo smo popričali isprobao je svoj fotoaparat na meni želeo je da slika koncert pa da ga malo razradi onda mi je pričao o komunikaciji onog sa slike sa onim što posmatra izloženu fotografiju i da zato ne valja da gledam u stranu previše sam fin kad nisam pijan a u oba slučaja ne znam da se ponašam ali ljudi su počeli da ulaze što je prekinulo «foto-sešn» pa sam i ja ušao i seo u drugi red jer drugde nije bilo mesta
nakon uvodnog preseravanja i aplauza koncert je počeo i posle sat i po bio gotov sve vreme sam se osećao neprijatno zbog svih tih ljudi što su sedeli iza mene i što su mogli da me vide sleđa navikao sam da sedim skroz pozadi bilo gde da sedim dok sam izlazio odlučio sam da ne idem u neki kafić i napijem se nije mi bilo do toga ni do ljudi koje ću tamo sresti seo sam opet u onu kafanu bila je prazna stari konobar je zatvarao ali mi je dopustio jedno piće vinjak i čašu vode – rekao sam popio sam piće u dva gutljaja platio i izašao kupio sam kutiju cigareta u blizini i krenuo kući u 23 i nešto,26. oktobra bio mi je pun kurac mog života
TO VREME neizbrisivo je a i ne treba da bude to vreme s tobom dok prolazimo najbolje što znamo nikad neću zaboraviti to vreme s tobom ni u grobu ni u paklu čak ću ih naterati da se smeju tamo dole kad me vide i pustiću ih da vide ali nikad neću zaboraviti vreme provedeno s tobom dane i noći i jutra kad smo skupljali jedno drugo i pomogli da se stvari i duše održe nikad neću zaboraviti tebe kako dolaziš smejući se ili u rano jutro, u svom najvećem ludilu, držeći se za stablo, plačeš po šavovima popucalog uma nikad to neću zaboraviti, a ni ostalo želim da to znaš.
TUŽNA DEVOJKA KOJU ZNAM ne spava noćima grize svoje usne do krvi i gleda u zid. ona sluša kasne emisije na radiju čita Hamsuna i tako dočeka zoru i onda zaspi njene more ni tu ne prestaju i ona ne zna kako da ih se otarasi pamtim kad mi je,nedugo nakon što sam je upoznao,rekla: «mislim da ludilo počinje onda kad čovek ne može ili nema vremena da razume svoje misli» setim se toga često pijem sad ovo vino i želim joj da izdrži sve ono što hoće da ubije, i ono što hoće nju da ubije, ili je to jedno-isto svejedno,vino i pesma su za nju.
VEČNA VATRA moguće da je ovo pakao; sediš u mraku i mesečina ulazi kroz prozor slušaš vesti na radiju a sat otkucava tvoj život sa velikom hladnokrvnošću mesečina pravi senke na zidu i gledaš u njih glasno prdneš onda malo grizeš nokat na malom prstu leve ruke moguće da je ovo pakao; što više misliš o tome više veruješ u to xxx neobično je kad neko s kim si nekad živeo umre vidiš slike u svojoj glavi u kojima je ta osoba živa i čuješ izgovorene reči prepoznaješ glas koji je nekad bio živ iako je to 83-godišnji starac kojeg si video jednom u zadnjih deset godina iako je on bio pijanac i okrutan čovek smrt nije nimalo drugačija nego obično
ŽIVELI kad sam došao uveliko su već pili pivo i napravili su mesta da sednem muzika je bila glasna i vikali smo dok smo pričali između rifova jedan je rekao da treba da ide u australiju drugi je rekao da neće doveka da radi posao koji sad radi treći je zapalio «laki» i ćutao ja sam rekao,više u šali, i za deset godina ovde , većih stomaka i toplijeg piva onda nazdravimo i neko odvali nešto i smejemo se to nam je potrebno. trećem su ubili brata a i on će nekom ubiti brata nema drugog načina da mržnja prođe a sve eventualno prolazi to svi znamo i iako još mladi pesma je rano rano počela da se stišava za nas
ŽIVOTI u mojoj smo sobi i ćutimo ona radi nešto na mom telefonu a ja sedim preko puta nje i gledam u njene braon čarape. -imaš različite čarape- kažem ona prekida to što radi, pogleda i kaže -e, vidi, svaštai nastavi da radi ono od pre jedna čarapa je sa glavama cvetova a druga sa belim figurama jelena. ustanem i odem u kuhinju da pogledam vodu za kafu voda miruje, pa se vratim u sobu . ona sada sedi glave naslonjene na kolena i drži cigaretu među prstima desne ruke i mrtvo gleda ispred sebe -još nije prokuvala- kažem -još malo- kaže ona i ispusti dim boje purpurnih senki. životi su nam razjebani i nema tu mnogo šta da se kaže. uzmem cigaretu i pripalim je. uzdahnem. vazduh u sobi je težak i smrdi na pikavce i vlagu. otvorim prozor. ona me pogleda -idi vidi sada, već je sigurno prokuvalaizašao sam, voda je ključala
pa sam napunio džezvu kafom vratio je ponovo na ringlu i čekao da se ta mala akcija završi. onda sam se vratio u sobu noseći dve šolje kafe. malo se prosulo kad sam otvarao vrata. onda sam opet izašao da istresem pepeljare.
MRAK na kraju flaše je druga flaša serija poruka ostavljenih u pivskom mulju rasparčana pisma pod nogama krvožednog kera i želim da ubijem jutro jer iza mraka je novi mrak gomila ničega kao tvoje oči kao krvavi izbljuvci na bledom platnu bela koža se pokreće između betona i stakla u zamasima vetra moje lice krije drugo lice ali neće da umre iza mraka je novi mrak mržnja uperena u slabost i slabost kao visprena smrt smrt koja se kreće u krugu držeći ruke a ruke drže vratove sve prerezane u mraku svi čine mrak onim što jeste
NA KRAJU kažu da na kraju oni to i urade bez imalo bola ili žaljenja samo zarone u sebe sve traje veoma kratko i to je najbolje od svega kao kada čuješ da se neko smeje zbog toga ih očevi sveta nazivaju kukavicama ali ono što je važno je to da su bili tu i da su uočili neke stvari i da su bili dovoljno pametni i dovoljno hrabri i dovoljno ludi da urade to nešto malo za sebe i kad ti to uradiš biće to bez bola ali ne verujem da ćeš se smejati znam da ja sigurno neću samo ću ostati iza da čekam svoj red
*** divni momenti ljubavi noćas lako vino sve stvari koje si ti uradila meni i sve stvari koje sam ja uradio tebi
sve što si govorila... mislim na sve to i veoma je dobro veoma veoma dobro i želim da ostane tako dovoljno vremena i za tebe a i za mene
VANGOGOVA BEZLIČNOST od suncokreta u ruci pločnici i lica gaze me i razlozi jači od mojih kao što su gostoprimljivost, trezvenost bacili su moje uho u pisoar
SEX uđeš negde, u biro rada recimo, i ljudi drkaju i izađeš odatle u školi su isto tako drkali i u školi posle škole isto drkanje na ulici bogati momci i bogati očevi i bogate kurve svi drkaju momci u plavom drkaju i opasni momci drkaju i starice drkaju (svi isto izgledaju i rade) a kad odeš na posao (ako ga imaš) tamo je isto drkanje hale i kamioni i zidovi ulice i kreveti kad dođeš kući tv drka i radio drka mesec je izdrkan i sunce i brijanje i lepi beli zubi i čiste farmerke zato jebeš sve to
PEPEO I PRAŠINA u stanju prašine i pepela dok voštani bageri prolaze ulicama i svi ih čujemo u stanju prašine i pepela na ulicama, u krevetima i za volanom, uvek se vraćajući oživljavajući uvek sebe kroz prašinu i pepeo dok god jednom nekom tamo ne bude dosta u stanju prašine i pepela pokušali smo zajedno i želimo da sve bude od reči do reči istinito i zapamćeno kao takvo u našem životu konačno spremni na ono što odavno živimo i uvek smo znali mada i dalje ne želimo sebi to do kraja da priznamo
MLADIĆ, DEVOJKA I RADIO gledam te kako spavaš i slušam tvoje glasno disanje mračno je i radio je uključen i pokrio sam te svojim duksom a ti si mi okrenuta leđima i tvoja desna podlaktica stoji uspravno ležao sam pored tebe a sada te već sat vremena posmatram sedeći na podu, s cigaretama, želeći neko piće, i imam osećaj da se nalazimo u balonu ni od kuda. mirno je, čujem samo tebe i radio. od kako te znam govorila si da voliš da spavaš, da bi prespavala čitav svoj život. možda to i jeste rešenje i mi 16 sati svakog dana svakog svog života radimo pogrešne stvari a vazduh je spor i mi smo spori i sve je prebrzo za nas. bilo kako bilo, lepo je biti ovde blizu tebe dok ova soba postaje mesto kojem ništa više nije potrebno.
© Siniša Oreščanin, сите права задржани